Imam kćer tinejdžericu koja mi zadnjih par mjeseci zadaje ozbiljne glavobolje jer nije zadovoljna svojim izgledom, a sada joj se operacija nosa roji po glavi.

Svaka mlada cura koja je na putu da postane žena, prije ili kasnije počinje muku mučiti sa svojim fizičkim izgledom jer vidi mane i nedostatke i tamo gdje ih nema. To se naravno dogodilo i sa mojom kćeri.

Moja mala curica je peko noći narasla i skupa sa njenim odrastanjem došli su i novi problemi – operacija nosa o kojoj neprestano priča je najveći apsurd njenog problematičnog odrastanja, barem do sada. Nije mi bilo jasno zašto je toliko zapela za to, ali kad sam malo dublje prokopala po njenom računalu vidjela sam u povijesti pretraživanja da je operacija nosa jedna od njenih najdražih tema.

Uz samu povijest pretraživanja, primijetila sam da i u razgovorima sa svojim prijateljicama ta famozna operacija nosa često bude top tema. Te mlade djevojke, doslovce još djeca koja se nisu do kraja razvila ni psihički ni fizički, već sad razmišljaju samo o tome kako da „poprave“ ono što im je majka priroda podarila.

Jednostavno ne mogu vjerovati kuda ide ovaj svijet. Kad sam bila u njihovim godinama ja sam s prijateljicama lijepila plakate najdražih pjevača i glumaca po zidovima svoje sobe. S prijateljicama smo maštale o tome kako ćemo se baš sa svojim idolima prvi put poljubiti, i pisale smo im ljubavna pisma koja nikad nisu našla put do poštanskog sandučića. A ove mlade cure danas imaju bolesne teme kao što je operacija nosa i ostale estetske operacije, i to samo zato što žele postati plastični klonovi svih ovih današnjih „posvuduša“ kako ih rado „od milja“ nazivamo.

Kako da svojoj kćeri objasnim da operacija nosa nije nešto što će kroz koju godinu završiti u smeću, kao moja ljubavna pisma idolima, nego da bi se sa posljedicama takvog postupka morala nositi i dugo nakon što je popuste “bube u glavi”?…